U šetnji starim ulicama grada
i mene i ploče prate koraci samoće,
slušam prazne korake pričajuć’ sa sobom,
pratim kako lik povijen ulikom korača.
Od sreća glazba sa nijemih ploča osta’,
i šetnja starim ulicama grada,
šum listova s krošnja hrastova u parku
i zvuci zvona s crkvenog tornja.
Hodam prostorom neobičnog vremena
gubeći moć da sudbinu mijenjam promjenom prostora,
kud god da krenem idem sve dalje,
i ne mogu shvatiti koje u meni počivaju tajne.
U korake samotne uđoh,
tražeći kako bih iz stihova bez kraja
snagu slapova vodopada
ulio u sebe.
Nije li kasno
dledajuć’ u izlogu sjenu lika starca s štapom,
što pod drugom rukom drži neke stare ploče,
pita se, gledajuć sebe…ovisnik…samoće.