Prošla si
ostavivši miris predivnog beznađa,
za komad budućih uspomena,
kad me bura poganja
u vrtlog neizrečenog – prekasno,
kroz upiranja prstinja,
prijezirom, podsmijesima – kao što već je.
Ne budi od opjevanih labuda
prožetih osjećajem krivnje promašenih godina,
pejzaž krhotina lomit’ će se pod našim nogama
i kad više ne bude ovog lišća,
ni ovih ulica,
ni nas.
Nikako da napustim staro godišnje doba,
vratim ti pet minuta iskrenosti,
a pričam okolo kako ne ostajem dužan,
zapravo, što činiš sa pismima,
da ti pošaljem jedno, ili…?
Znaš li kako je ostati zarobljen
na dnu iscurjelog pješćanog sata,
promatrati vršnjake kako postaju ljudi i…
oprosti, kao vraćam ti na bb,
a kad te s…..
pokucaj….. ne budem li i ja jedan od tih.