U traženju mira koračam prošlošću,
vrtim stare pjesme da uhvatim neki trenutak,
vrebam detalje na slikama
da mi na tren podare izgubljeni miris djetinjstva.
Kao rođendan,
kao majčina ljubav skupljena u jutarnjoj zdjeli pudinga
koja mi ispada iz ruku,
kao izmicanje, propadanje, bijeg od bježanja.
I stop,
tama bez boje,
život bez boje,
bez boje
život.
Dugo, dugo u noć stojim ukopan u lešu novog šetališta,
bez šetača, bez prolaznika,
samo klupa smještena na krivoj strani staze.
Potok odlazi,
sigurno postoje rijetki prolaznici
koji se poput mene ne nalaze u toj maglenoj opstrukciji,
koji se prokleti prošlošću gube negdje u tom sporom nestajanju.
Budi me dodir,
oči mi nalaze oči ljubavi,
sva sreća svijeta ovijena mi oko vrata rukama djeteta,
u tom zagrljaju koračam konačno nađenim mirom,
u tim očima ljubavi ja sam najbolji tata na svijetu.