Svi ljudi oko mene su genijalci. Skoro svi. I oni koji nisu oko mene. Ne znam jesam li ja oko sebe ili nisam, ali sam pripadnik te elite. 

Prosječno sam za vrijeme faksa spavao oko 12 sati. Nije mi baš išlo. Čuo sam da je mozak najaktivniji za vrijeme spavanja. Povećao sam vrijeme spavanja na 14 sati, pa na 16…18. Na kraju sam ostao budan samo za vrijeme večere. Nisam ručao, jer nisam imao za pizzu, a studentska hrana mi je bila onak. I da, za vrijeme predavanja. Dakle, ne računajući vikende, budan sam u prosjeku možda cca 3 sata dnevno.

Došli su rokovi. Nije mi baš išlo. Samo mi se spavalo. I jela pizza.

Počeo sam piti puno vode. Puno više nego što je bilo potrebno, s obzirom da kalorije nisam imao gdje izgubiti. Rekli su da većinu mozga čini voda, pa sam zaključio da i ako nema suštinsku ulogu u procesu stvaranja misli, voda količinom ipak doprinosi..nečemu.

Činilo mi se da mi se glava malo podbuhla. Mozak je narastao. Hehe. Dolaze  jesenski rokovi i bum ih sve smazal. Nisam baš imao vremena za učenje, ali voda će sigurno učiniti svoje. Nije mi baš išlo. Prošli su rokovi. Nisam prošao ispite. Osim općenarodne obrane i društvene samozaštite. Tu sam dobio petaka. Samo mi se spavalo. I jeli pizza i grah.

Podbuhla glava bio je pokvaren zub. I dva do njega. Sve sam izvadio. Kod zubara, mislim. Tek toliko da spomenem, više me je bolio pritisak kliješta na usnu. pa usta i donji dio čeljusti od vađenja zuba. Onog prvog. Ostala dva nisam ni osjetio. Mislim da sam bio neko kratko vrijeme u nesvijesti. Zubar je bio malo stariji i mislio je da je sestri rekao da mi da lokalnu, ali je izgleda to zaboravio. 

Uglavnom, čuo sam kada me pitao jesam li se probudio. Pokušao sam reći da jesam, ali mi je samo izletilo iz usta. Crveno!  Rekao mi je da moram razumljivije pričat. Da ne naglašavam, bilo je materijala ništa manje nego kada sam poslije 10 palačinki u pivnici popio 5-6 krigli crnog piva. Usta su se i dalje punila. Sestra mi je izgledala čudno. Zubar je pjevušio i hvalio se da je riješio sva tri zuba, jer ide na skijanje u Austriju, pa da me slučajno ne zaboli u međuvremenu i moram tražiti drugog zubara. Koji bi to bio bed. E da, od izvađenih zubi jedan je bio zdrav. To sam kasnije skužio, ali mu nisam rekao. Nikada. Plakao sam. Još mi je rekao kako je lijepo kada netko plače od sreće. Bio sam jako sretan. Kao dijete. I plakao sam kao dijete. I promijenio sam zubara. I da, mislim da sam na odlasku čuo sestru kako povraća. Toliko o zubaru.

Da se vratim..e  da..danas, puno godina nakon toga i dalje mi nejdje. Često jedem pizzu i grah, manje spavam, nemam podbuhlu glavu, ali se je ista povećala. proporcionalno težini stokilaša. Razmišljao sam o upisu na kvantnu biologiju – smjer trbušni plinovi, no zbog raznoraznih razloga to se izjalovilo.

Ne čitam novine. Sve su to tračerske starine.

Izvadio sam i onaj preostali pokvareni zub i sva četiri zamijenio s umjetnima. Dosta često plačem. Scena počinje za vrijeme pranja zuba. Pretpostavio sam da je u pitanju neka trauma. Da manje plačem prestao sam prati zube. Prestao sam plakati. Počeo sam piti normabele.

Da se vratim..e  da..danas, puno godina nakon toga i dalje mi nejdje. I dalje sam pripadnik elite genijalaca. Status koji se teško i nemoguće gubi. U međuvremenu sam razmišljao i o bitku života. Bio je to trenutak kada mi se učinilo da doživljavam prosvjetljenje. Na kraju sam o bitku života zaključio da ću ga izgubit.

Večeras ne mogu dalje. Trebao bih ići oprati zube, ali sam se sjetio da ne smijem. Sjetio sam se da moram plakati pa plačem. A onda ne mogu pisati.