Ispričat ću vam nježnu priču za siću.
Počinje još kada nije postojalo vrijeme, dok nije postojalo kada. Ali ovo nije to vrijeme. O tome jedan drugi put.
Sjedio sam ispred špilje. Posljednji komad čovjeka ili ono što je od njega ostalo. Da me netko može vidjet, pomislio bi da se pitam da li je zaista nekada postojao čovjek. I da je postojalo vrijeme prije umjetne. I pogodio bi.
Dugo me muči spoznaja da mi je um najveći neprijatelj. Shvatili su to vjerojatno i pećinski ljudi u dobu iz prve rečenice prije doba dok nisu znali što je. Šta god što to bilo. Možda jer se hranim ukradenom digitalnom hranom.
Dok virim smijao bih se hodajućim binarnim. Palo mi je na pamet kako smo nekad sakrivali exelice od MS-a. Komentar je bio da je to isto kao da hoćeš od dojilje sakrit sisu.
Bašmebriga.
Nisam bio sam još do jutros. Moj kućni ljubimac zelena buba ko zna kakvog latinskog naziva. Ishlapila je eto ko i latinski. I zaslužuje sve počasti i taj latinski nedobiven naziv. Jutros. Zamijenio sam je za digit bubašvabu i opandrčio je drvetom, kao nekad muhomlatom. Onak roditeljsku koja je u zadnjem dobu falila djeci iza uha. I ostala je na leđima. Evo je još tamo. Negdje se i uho otkotrljalo. Baš si mislim. Nešta mi je zaškripilo među zubima. Fino. A volio sam je.
Da su mi negdašnje brige. I stvarnost.
Čovjek i pas. Rekao bih, pas nema pelenu i sere kad i gdje hoće. Čovjek ima pelenu, mobitel i psa. I sere kad hoće. A hoće!
Ne čuje se kao nekad skandiranje južno voće. Ni ljudi se ne vješaju ko ranih osamdesetih u mom selu. Al ipak ima neke drame.
Gdje li je bubino uho?
Kad zalupiš vratima, normalnom je to bilo iskazivanje revolta koji nema veze s karticama. Ni Revolutom. Drugom je to beskonačna petlja. I tko je u pravu kad pravde nema i ne smije je bit? Valjda kartica.
Nekad, dok je pet hiljada ljudi dočekalo kraj sa dignutim čašama i pokojom razbijenom flašom, na pijacu su državnog naganjali lokalni šverceri da mu uvale besplatnu trenirku.
Mačka je zajaukala, noć se razdanila. I pas se usro. Baš negdje ispred vaše kuće. Ko uvijek. Heh ću van u beskonačni dan.
Jel Ani 4 pištolja imala uvijek istu cigaru u ustima, a Frenki je ostao sam? Je. Ko prosti vic. Seljak će s vilama ili bez njih zastat i proročki na spaljenoj zemlji zaustit: Ej Kamčatko živjela si kratko al glatko.
Kad smo već kod vila, nije li rođena i jednina za ili iz njih? Za nju. Pa jedna je vila. Mislim, kod seljaka bila.
I tako…
I kad sam pokušavao dokučiti što osim ljepote veže morsku i zahodsku školjku. I nađoh puno linkova. Svi oni vode nekuda, i doveli me tu do 404.
Baš tu. Page not found. Jedan od pixela.
Pitam li se gdje je nestao čovjek? I snijeg? Pitam i nema. Nestali ko nekad miris u koroni.
Dođosmo do kraja još jedne poučne priče. Gdje bi nam bio kraj da svatko do njeg dođe? A doći će mu. Bar dignimo jednu od onih 5 hiljada čaša da nazdravimo jutru. I nasmijmo se. Život je lijep i life iz lajf.
Pojeo sam previše osmica.