Niti podne otkucalo nije, a Veliki Knez je skoro progledao. Polako i još lakše otvarao je lijevo oko. Želudac je zakruljio. Nije to bio neki poseban krulj. Onak – čist prosječan za gladnog čovjeka. Oko se sklopilo.

Nakon nekog vremena, niti noć nije pala i krenulo je: kiša, djevojčica na biciklu, crvena kabanica, gulaš..divljač…divlja…

“Ustaj vojsko!” – zagrmilo je s vrata.

“Spavaš, ljenčino? Jesi na mobitelu, a?  Stara dobra jeka ublažila bi svu strahotu i strah izazvan glasom strašnim.

Lijevo oko se sklopilo. Velik Knez ne čuje glas strašni. Želudac mu je zakruljio, fanj jače, ali nebitno. Važno je da Veliki Knez ne čuje.